Hutba glavnog imama o vakufima

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova! Salavati i selami neka su na posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, a.s., na njegovu časnu porodicu, vjerne drugove – ashabe i sve sljedbenike islama. Uzvišeni Allah u Kur’anu je kazao:

إِنَّ اللّهَ يَأْمُرُ بِالْعَدْلِ

Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje… (En-Nahl, 90)

Allahov poslanik, Muhammed, a.s., je rekao:

Poslije smrti čovjeka njegovo djelovanje na ovome svijetu prestaje, osim u tri slučaja: ako ostavi trajno dobro (vakuf, sadaku), znanje kojim će se drugi koristiti i odgojeno dijete koje će se za njega moliti. (Muslim)

 Poštovana braćo!

Pored svih zagarantovanih prava u islamu, čovjek ima pravo i na stjecanje imetka. Kako se stječe imetak – šta je u tom procesu dozvoljeno, a šta zabranjeno, definisano je šerijatskim propisima. Čovjek sam odlučuje kako će raspolagati svojom imovinom. Od načina razumijevanja islama i svoje uloge u životu zavisit će i način trošenja zarađenog imetka. Ne odnose se, stoga, svi isto prema imovini kojom raspolažu – neki su zahvalni Uzvišenom na potencijalima kojima ih je obdario da mogu zarađivati, drugi su, pak, oholi, jer smatraju da je stečeni imetak isključivo njihova zasluga; jedni su blagodarni pa korisne projekte pomažu i svojim imetkom siromašne obveseljavaju, drugi su škrti i sebični; neki imetak samo sredstvom smatraju, dok ga drugi za konačni cilj u životu uzimaju…

Ashabi, drugovi Božijeg poslanika, Muhammeda, a.s., su imetak, kako i treba, sredstvom smatrali. Vrijedno su radili pa su stečenim imetkom sebi i svojoj porodici život lagodnijim činili, a drugim njegovim dijelom su korisne projekte u zajednici pomagali. U njihovom imetku je, također, uvijek postojao dio za siromašne i nemoćne.

Poznato je da je Ebu Bekr, r.a., svojim imetkom otkupljivao robove pa im slobodu darivao. Tako je slobodu podario i Bilalu, r.a., prvom Poslanikovom, a.s., mujezinu. Prije pohoda na Tebuk, Ebu Bekr, r.a., je za potrebe te bitke, cijeli svoj imetak stavio na raspolaganje Poslaniku, a.s., dok je h. Omer, dao pola svoje imovine. Za Omera, r.a., se prenosi da je prvi uvakufio jednu vrijednu nekretninu – bašču s palmama.

Prema hadisu, Omer, r.a., je prije uvakufljenja Poslaniku, a.s., rekao: “O Allahov Poslaniče, imam jednu bašču, koju puno volim i želim je dati kao trajno dobro!” Poslanik, a.s., je odgovorio: “Uvakufi stvar tako da se ona ne može ni prodati, niti darovati, niti naslijediti, a njeni prihodi da se upotrebljavaju, kao opće dobro!”

Primjer Omera, r.a., su slijedili skoro svi poznatiji ashabi – uvakufljavali su za opće dobro barem nešto od svog imetka. Praksa uvakufljavanja je prenošena kroz sve potonje generacije muslimana. I danas postoje imućni muslimani koji dio svog imetka izdvajaju iz prometa, poklanjaju ga za opće dobro i njegove prihode rezervišu za tačno određenu namjenu.

U našoj Bosni i Hercegovini mnogi značajni objekti, od općeg interesa i koristi, bili su pokloni ovakvih dobročinitelja – hastahane (bolnice), džamije, česme, ćuprije, hanovi… Povijest ovdašnjih prostora je trajno zapamtila imena velikih vakifa – Isa-bega, Gazi Husrev-bega, Karađoz-bega, Ferhat-bega, Turali-bega… Izgradnjom Kuršumlija-džamije svoje ime je ovjekovječio i Jusuf-paša u Maglaju, kao i drugi vakifi sa izgradnjom svojih džamija.

Nemjerljiv je doprinos ovih pojedinaca u razvoju gradova gdje su živjeli. Obično su za održavanje svojih građevina zavještavali i druge vrijedne nekretnine od čijih prihoda se finansiralo njihovo održavanje.

Ovakvi muslimani, i oni prvi i oni potonji, na najbolji način su razumjeli kur’anski ajet u kojem se kaže:

لَن تَنَالُواْ الْبِرَّ حَتَّى تُنفِقُواْ مِمَّا تُحِبُّونَ وَمَا تُنفِقُواْ مِن شَيْءٍ فَإِنَّ اللّهَ بِهِ عَلِيمٌ

Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udjelite, Allah će, sigurno za to znati.“ (Ali’-Imran, 92)

Svi vakifi, i oni koji su uvakufljavali nekretnine velike vrijednosti i oni koji su uvakufljavali nekretnine koje su imale manju vrijednost, jasno su definisali namjenu svog uvakufljavanja. Upravitelj njihovog vakufa je morao dosljedno izvršavati volju vakifa zabilježenu u vakufnami. Zbog važnosti poštivanja volje i prava vakifa da se njegov imetak troši onako kako je odredio, vakufname su se završavale riječima: “Proklet bio onaj ko na bilo koji način oskrnavi ovo moje dobro djelo”! Upravitelji, svjesni kur’anskog imperativa da se svačije pravo ispoštuje (En-Nahl, 90) pa i pravo i želja vakifa, i svjesni težine poruke kojom se završavala vakufnama, upotrebljavali su prihode od vakufa na način i za cilj koji je definisao sam vakif.

Kroz cijelu povijest, imovinom koja se nazivala vakufom, upravljali su oni koji su imali legitimitet da organiziraju vjerski život. Islamska zajednice u Bosni i Hercegovini je bila vlasnik vrijednih nekretnina iz kojih se, voljom vakifa, finanisirao rad medresa, bolnica, džamija, hanova… Nažalost, kako god su mutevelije ili upravitelji vakufa htjeli što dosljednije sprovoditi volju vakifa, postojali su oni koji su u ime nekakvih svojih ciljeva, snagom državnih mehanizama kojima su raspolagali, htjeli izmijeniti volju vakifa i toj imovini dodijeliti drugog upravitelja i drugu namjenu. Vakufi su oduzimani u svim društveno-političkim sistemima koji su uslijedili nakon odlaska Osmanske carevine, a kulminacija te brutalnosti otimanja vakufske imovine uslijedila je nakon Drugog svjetskog rata i trajala je sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu. U želji da se što više eliminira utjecaj vjere u društvu, komunistički režim je oduzimanjem imovine Islamske zajednice sveo istu na prosjački štap. Skoro sve medrese su zatvorene, dok su džamije ostale bez sredstava za održavanje. Na izdržavanje vjerskih službenika koji su predvodili vjerske aktivnosti u džamijama nije se više moglo računati. Jedino su dobrovoljni prilozi džematlija održale naše džamije u životu.

I u Maglaju su brutalno oduzimane vakufske parcele. Jedna od njih je oduzeta neposredno prije rata, 1990. godine. Uzaludno je bilo protivljenje Islamske zajednice. Namjene zbog kojih su oduzimane vakufske parcele u Maglaju bile su različite. Na nekima se htjelo praviti gradsko groblje, na nekima servis za održavanje i remont motornih vozila… Agresija na Bosnu i Hercegovinu je zaustavila planirani naum. Islamska zajednica je nakon rata, u novom demokratskom uređenju, formirala Vakufsku direkciju koja se, zajedno sa medžlisima, brine o preostalim, neotetim vakufima. Ista direkcija vodi aktivnosti i na vraćanju otetih vakufa.

Medžlis Islamke zajednice Maglaj i Vakufska direkcijom već osam godina su u pravnoj borbi za povrat otete vakufske imovine sa onima koji su oteli vakufsku imovinu. Od 2010. godine, od kako je pravnim putem pokrenuto vraćanje vakufa zvanog “Krčevina” (poznatiji kao “Podborik”) i “Vrhpolja” ne nailazimo na interes kod onih sa kojima smo u sporu da se ovi vakufi vrate, iako nisu privedeni namjeni zbog kojih su oteti. Pravna borba Medžlisa Islamske zajednice Maglaj i Vakufske direkcije uglavnom se zasniva se članu 96., Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine, u kojem se kaže:

Stupanjem na snagu ovoga zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na gređevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno, sada državno vlasništvo, je prešlo na osnovu odluke općine.

Na ovim vakufima Islamske zajednice nije izgrađeno ono zbog čega su oteti. Oni sa kojima smo u sporu nisu na ovom nivou nikada donijeli Rješenje o povratu vakufske imovine, bez obzira na spomenuti Zakon. Medžlis Islamske zajednice Maglaj i Vakufska direkcije žalili su se drugostepenoj instanci, Federalnoj Upravi  za geodetske i imovinsko-pravne poslove, na Rješenje ovdašnje, prvostepene instance nadležne za rješavanje ovakvih slučajeva. Svaki puta do sada, drugostepena instanca je poništavala Rješenje prvostepene instance, nalagala ponovni postupak i vraćanje ove imovine Islamskoj zajednici. Prvi puta u toku ovih osam godina, koliko traje pravna borba, i drugostepena instanca je donijela Rješenje kojim je potvrdila Rješenje prvostepene, ovdašnje instance. Nama u Islamskoj zajednici tek sada preostaje da izađemo iz ovog začaranog kruga i da se žalimo Kantonalnom sudu u Zenici. Do sada to nije bilo moguće. Mi ne znamo zašto je i drugostepena instanca po prvi puta donijela ovakvo Rješenje i odbacila našu žalbu.

Ono što znamo je da iznenađenjima nema kraja. Prvi puta u toku ovih osam godina, firma na koju je u gruntu zavedena oteta vakufska zemlja činom otimanja 1990. godine, podnijela je u mjesecu maju ove godine zahtjev da se i u katastru obriše Medžlis i parcela zvana “Podborik” upiše na njeno ime. Nažalost, nadležna služba je bila postupila po zahtjevu te firme i na temelju Odluke iz 1990. godine i u katastru bila upisala tu firmu kao vlasnika. To je značilo da se Medžlisu oduzima, po prvi put, pravo upravljanja “Podborikom” na kojem je šehitsko mezarje. Hvala Bogu, neko je, ipak, shvatio da taj potez nije nimalo mudar, da bi izazvao lavinu reakcija, da ni mi nismo ono što smo nekad bili, pa je po hitnoj proceduri naređeno poništavanje tog Rješenja o promjeni upisanosti.

Nas u Medžlisu začuđuje da još uvijek ima onih koji misle da se imovina Islamske zajednice može lahko oduzeti, baš onako kako je oduzimana prije rata. Začuđuje nas da ima onih koji i dalje misle da se na toj otetoj imovini Islamske zajednice, i pored činjenice da je u međuvremenu na “Podboriku” izgrađeno šehitsko mezarje, može implementirati naum iz 1990. godine. Inače, ne vidimo drugog razloga zbog kojeg bi se podnosio zahtjev za promjenu upisanosti u katastru i grčevito borilo da se ta imovina ne vrati Islamskoj zajednici.

Mi iz Medžlisa Islamske zajednice Maglaj obećavamo da ćemo se svim pravnim i legalnim sredstvima, do samog kraja, zalagati za vraćanje otete vakufske imovine. Pozivamo i maglajsku javnost, da zajedno s nama, budno prati dešavanja oko ovih vakufa te ne dozvoli da se na Podboriku i Vrhpolju udomaćuju oni koji na to nemaju pravo ni po Božijim ni državnim zakonima.

Mi ćemo Vas, poštovane naše džematlije, o svemu blagovremeno i temeljito izvještavati.

Neka nas Uzvišeni Allah u zaštiti naših vakufa pomogne. AMIN!

29.6.2018, Jusuf-pašina džamija (Kuršumlija)

Po Odluci Izvršnog odbora MIZ Maglaj,
Nevres ef. Hodžić – glavni imam